Na ovaj vikend, tacno pre godinu dana,krenula sam sa jednom planinarskom grupom na Prokletije.Isli smo mini-kombijem,bilo nas je 17-18,ljudi u grupi su se uglavnom medjusobno poznavali sa prethodnih planinarskih tura,a ja sam znala iz vidjenja samo jednu devojku.Medjutim, nije mi to predstavljalo nikakav problem.Znala sam da se vec posle prve zajednicke pauze ljudi zdruze,i sve bude super.Mene je brinulo to sto sam resila da odem bas na Prokletije, posle godinu dana pauze zbog povrede kolena.Bila sam u izuzetno dobroj kondiciji,ali price koje sam cula vezane za Prokletije,i slike koje sam gledala,malo su ljuljale moje samopouzdanje.Zagledala sam devojke u grupi,pokusavala da "shac metodom" procenim njihovu kondiciju i moje mesto medju njima.Naravno da je to bilo nemoguce odrediti,ali mi je ta moja igra drzala samopouzdanje.
Stigli smo u cuveni dom na Grbaji,prespavali smo u zajednickoj spavaoni i dosao je novi dan.Jutarnje sunce nas je obasjalo,okolo nas su bili vrhovi prekriveni snegom,licili su na razglednice iz Svajcarske.Ja se vise nisam brinula da li cu moci da se popnem,vec sam se samo koncentrisala na to da ravnomerno trosim snagu i da ne jurcam.Primetila sam da u grupi ima par momaka vise nego devojaka,ali da budem iskrena,nisam bas mnogo obracala paznju ni na koga.Samo mi je bilo vazno da se koncentrisem na uspon.Nisam cak ni mnogo razgovala sa ljudima.Bila sam clan grupe,a opet bila sam individualac.Kada je uspon poceo,shvatila sam da sam se bez potrebe brinula.Islo je sve kako treba,jedna grupa momaka sa dobrom kondicijom i prirodnom snagom u drugoj polovini uspona je otisla ispred glavne grupe.Ja sam bila u ovoj drugoj grupi,zajedno sam bila na pauzama sa ljudima kojima je ponestajalo snage i koje je hvatao grch u nogama.Bilo je ocigledno da sam fizicki spremnija od mnogih,ali bilo je i za pohvalu sto je svako chupao iz sebe ,kako je znao i umeo,neku snagu koja ga je vodila na vrh.Stigli smo na vrh...Mislim da slika govori vishe od rechi ... :) Jedna od ovih na slici sam ja,a On nije na slici,posto je On autor slike... :)
A onda je usledio povratak u dom...Klizali smo se po sneznim padinama,mi koji smo skijasi,koristili smo istu tehiku kao i kod skijanja,samo sto smo bili u planinarskim cipelama.Ja sam
klizeci jurcala sa nekim momcima,utrkivali smo se ko ce prvi da se spusti do kraja sneznog jezicka...Onda smo sedeli na kamenim prevojima i chekali ostatak grupe da se sakupi.U takvoj jednoj pauzi,ja sam nekoliko puta obratila paznju na momka kojem su se ostali obracali sa "doco".Gledala sam ga,i nije mi se uklapao u moju viziju doktora- doktori su za mene bili stariji ljudi,prosedi,sa naocarima i blagim izrazom lica.A ja sam ispred sebe imala momka sa kachketom,crnoj majici na kratke rukave(tzv. specijalna majica- od aktivnog vesha za planinarenje), i ogromnim rancem na ledjima.I onda mi je samo od sebe izletelo pitanje:"A jesi ti pravi doktor?".On me zbunjeno gleda,trepce,i kaze:"Da jesam."I posle toga me je pitao:"A cime se ti bavis?"Meni su odmah sinule one price sa ETF-a koje su kruzile godinama.Mislila sam da su te price poznate shiroj javnosti,i samo sam rekla:"Ja sam ono suprotno od tebe."On me nije razumeo.Niko od prisutnih me takodje nije razumeo.I svi su povikali:"A sta to?Ajde reci,ne kapiramo."Ja sam pomislila kako je to sto cu reci bas neukusno,i unapred se izvinila.A onda sam ispalila:"Ja sam zavrsila ETF.Za moj faks kazu da je glava,a za tvoj kazu da je dupe."
Odjednom tajac...Ono moje prethodno izvinjenje kao da nisam ni izgovorila.Svi su zateceni,a onda dobijam "komplimente" kako sam agresivna,nadobudna...On nije rekao nista.Odmah nakon toga smo nastavili da silazimo,neki planinari sa PMF-a su nastavili zestoko da me kritikuju,ja sam se osecala bez veze sto sam tako nesto rekla.Konacno,sisli smo u podnozje,pao je mrak,mi smo sedeli ispred doma,okupljeni oko logorske vatre...Ja sam sela pored Njega,pokusala da mu objasnim da je to stav mojeg fakulteta,da ja zaista ne mislim tako,da sam mislila da za tu "shalu" znaju svi,i da nisam ocekivala da ce ljudi tako reagovati.On mi je rekao da se ne ljuti,da mu je samo bilo neobicno sto cuje tako nesto,sto pre nikada nije cuo...Onda je prica krenula nekim drugim tokom,shvatili smo da smo komsije,da oboje treniramo borilacke vestine(sa tim da je on nosilac crnog pojasa),da volimo da vozimo bicikl...
Kada smo stigli u Beograd,posle par dana pozvao me je, jer je hteo da mi da slike.To je sjajan, sasvim nenametljiv,a opet izuzetno jak razlog da nekoga ponovo vidite,bez sumje da cete biti odbijeni :))) I tako... film je krenuo da se odmotava... :)
Godinu dana kasnije...ovaj vikend ista grupa otisla je na Prokletije,na istu turu kao i prosle godine.On i ja smo ispratili prijatelje koji prvi put idu tamo,dali smo im nesto od nase planinarske opreme,gomilu saveta i lepih zelja.On i ja smo dali obecanje jedno drugom da cemo sledece godine otici tamo,i da cemo na jednom od prevoja,kada se budemo spustali sa vrha,otvoriti shampanjac.
Sudbina je chudna rabota - posalje te na Prokletije da bi te upoznala sa komshijom...:)
Lepa prica... Bas, bas lepa! :)